Jovanka Vukanović
Studija Živana Živkovića Signalizam-geneza, poetika i umetnička praksa pojavila se u najpresudnije vrijeme preispitivanja i sumiranja cjelokupne teoretske postavke i prakse ovog avangardnog pokreta u kontekstu poetskih zbivanja naše savremene literature. Bez obzira što signalizam, kroz sve vrste i podvrste svoje poezije tek u novije doba (pogotovo kompjuterske i mail-art poezije) inklinira nadolazećem vremenu, njegovo bazično dešavanje najintenzivnije se odigralo 60-70-ih godina. Polazeći upravo od te činjenice, knjigu Živana Živkovića možemo prihvatiti kao stratešku interpretaciju u čiji su sistem utkani svi relevantni elementi metodološke, stilsko-teorijske, pa i sociološke analize signalističke poetske prakse od njenih početaka do danas.
Dodatnu aktuelnost ovoj studiji, bez sumnje, daje i, u međuvremenu, nanovo pojavljivanje revije "Signal", a čija je poduža pauza u izlaženju (od 1973. godine do decembra 1995. godine) uveliko usporila jači razmah signalizma. Mada Živković s pravom navodi tvrdnju M.I.Bandića da signalizam "u svom prodoru i kretnji nije nasrtljiv, ofanzivan, negatorski, agresivan ili bučan i razbarušen, anarhičan, zapaljiv", mora se priznati da je, ostajući u međuvremenu bez svog glasila, ostajao jednim dijelom i bez svog prostora, bez "udarnih" termina u kojima bi jače, sinhronizovanije i cjelovitije sintetizovao svoju stvaralačku praksu.
Govoreći ovim povodom iz ugla kritičara koji se nije (značajnije) bavio signalističkom poezijom i čije će analitičke naznake ostati prvenstveno u okviru njegove sopstvene impresije i stvaralačke "mudrosti", smatram da je Živkovićeva studija jedna integralna, sveobuhvatna, mjestimično i detaljistička analiza signalističke avangarde i značajno svjedočanstvo njene pjesničke zbilje. Koliko je god dragocjena za one koji su ovu zbilju, na ovaj ili onaj način, profilisali, inaugurisali i usmjeravali njenu poetiku, utvrđivali i definisali njene razloge i ciljeve, toliko, a možda i više, i za sve one koji ovim putem stiču pravu i prvu cjelovitiju sliku o prirodi i biću signalističke pjesme, o suštini njene avangardne i svega onoga čime je bogatila i revolucionisala naš jezik i njegovu komunikacijsku moć. Autor je pokazao, bar onima koji su manje upućeni u način istrajavanja ovog književnog fenomena, da je specifičnost i, ujedno, glavna odlika signalizma, zapravo, u postupnosti njegovog avangardizma, u komplementirajućoj modulaciji njegove jezičke izražajnosti, u izvjesnoj sinhronizaciji semantičke strukture njegove poezije (scijentistička, fenomenološka, tehnološka, stohastička i apejronistička) s jedne, i grafičko-vizuelne ekspresije, s druge strane (kompjuterska, vizuelna, gestualna, mail-art).
Nameće se, otuda, zaključak da je signalizam po svojoj prirodi imanentan biću našeg jezika, da je, u stvaralačkom smislu, bila njegova potencijalna avantura i u vrijeme kada signalizam kao pokret, u poetičkom smislu, još nije bio ni definisan, to jest ni postojao; da je svako pomjeranje jezičkih granica u istoriji literature u sebi već anticipiralo određeni "signalistički instrumentarij", kao i da taj instrumentarij predstavlja imaginacijsku iskru, motornu snagu i intuicijski razmah i refleks jezika.
Ovakom saznanju doprinijelo je, pored ostalog, i autorova sposobnost da sve tri cjeline svoje studije – geneza, poetika i umetnička praksa – metodološki veoma znalački razradi, da uporednim doziranjem informacija o pojedinim pitanjima i njihovim analoškim situiranjem u prostor i vrijeme date problematike predoči čitaocu svu žanrovsku složenost, logički slijed i umjetničke i komunikacijske domete ove poezije.
Bez sumnje, centralna figura svih događanja u ovoj literaturi, kako u njenom stvaranju, tako i u medijskoj iluminaciji njene suštine i njenih vrijednosti je Miroljub Todorović. Živkovićeva studija je ovom prilikom, istovremeno, i najsveobuhvatnija i najdetaljnija (detaljiziranje je, čak, mjestimično prijetilo da pređe u "pozitivistički suvišak" već objašnjenog) analiza Todorovićevog stvaralaštva. Autor je, uz to, što je od posebne koristi za širi čitalački krug čije "umjetničko obrazovanje", na ovaj ili onaj način, anticipira vezu sa signalizom i avangardom uopšte, na veoma pregledan i jednako zanimljiv način predočio, pored ostalih žanrova, genezu, suštinu izraza i današnju poziciju multimedijalnog transfera šatrovačke i mail-art poezije. Dragocjenost saznanja do kojeg smo o rečenim žanrovima došli ovim putem, .dolazi nesvjesno, možda, i otuda što njihova misija najneposrednije korespondira sa našom savremenom tehno-civilizacijom i planetarnom simbolikom njene komunikacije. Iščitavajući Živkovićevu studiju o signalizmu, dolazimo do zaključka, htjeli to ili ne, svidjelo nam se ili ne, da su scijentizam i kompjuterski mail-art kolaž probili magnetsko polje riječi i posebnim signalima sopstvene kreativnosti krenuli put novih kosmičkih prostora.
S druge strane, međutim, sva uvjerljivost signalističkog eksperimenta, njegova revolucionarnost i nemirenje sa "ponavljanjem i čuvanjem starih vrednosti" uvodi nas u novu, paradoksalnu situaciju: signalizam jeste iščikavao, rastakao i inovirao našu dnevnu i onu dublju, duhovnu putanju, postajući, pritom, kao radikalna avangarda, ali se i prilagođavao. I to ne posve novoj i netaknutoj javi, već onoj čiji nam hemijsko-matematički i fizičko-tehnički simboli uveliko trasiraju budućnost naše svijesti i senzualno-organskog sklopa. Signalizmu je, na njegovom putu u novo, u stvari, mnogo toga već poznato, blisko, gotovo primjereno njegovoj aspiraciji i ideji. Problem je, izgleda, u recepciji čitalaca, odnosno stvaralaca: u čemu ćemo tražiti i od čega stvarati novi znak i značenje našeg, čovjekovog bića i njegovog opstajanja? Hoćemo li ići ukorak sa sopstvenom tehno-invencijom, pa ma ona bila na svoj način i pogubna, ili iz vječne konstante našeg egzistencijalnog rebusa tražiti izlaz? Valja priznati da nas svojom knjigom o signalizmu Živan Živković s ovom temom ni u kom slučaju nije direktno suočio, ali jeste otvorio mogućnost i takvog razmišljanja. Ukratko, čitaoci su u nemjerljivoj dobiti: spoznali su magiju fascinantne elaboracije jezika što im je omogušila vrsna studija Živana Živkovića koja će, bar za sada, ostati i kao najkompletniji udžbenik za ovu oblast.
SUMMARY
Živan Živković gave an all-inclusive and comprehensive analysis of poetics and creative practice of signalism, as a multi-layer avant-garde movement. Among other, significance of his book is in the fact that it has contributed to an increase of knowledge of problems of signalist avant-garde of those whose spiritual engagement, more or less, already includes it.
When speaking of "creative intentions" of individual genres of signalist poetry, primarily computer and mail-art poetry, a to a certain extent paradoxical conclusion is reached: how ever innovating it may be for the existing language, it is just as much adapted to the structure of media of techno-civilization. It, in fact, anticipates suggestiveness of a new, but already quite visible and recognizable reality.
The book of Živan Živković is not just an exceptional study, it will, at least for the time being, remain a most thorough textbook for this field.
Translated by Rajka Marinković
(Objavljeno u Internacionalnoj reviji Signal, br. 11-12, 1996)
No comments:
Post a Comment